Bavimo se rješavanjem problema koji ne postoje.

Većinu dana provedemo u naporu. U unutarnjem naporu. Planiramo, analiziramo, kalkuliramo, zamišljamo najgore scenarije.I sve to zbog nečega što se još nije dogodilo.

To je rješenje u svom najgorem obliku. Rješavanje nepostojećih problema.

Ne patimo primarno zbog stvarnosti. Patimo zbog interpretacije stvarnosti. Ne boli nas događaj, nego priča koju smo o njemu ispričali.

Ključ je u ravnoteži.

Um voli kontrolu. Ego voli sigurnost.

Pa kreira scenarije:

Što ako pogriješim?

Što ako me odbiju?

Što ako izgubim?

Što ako nisam dovoljan?

I onda paradoksalno, isti taj ego herojski kreće spašavati situaciju. Planira. Brani se. Gradi zidove. Bori se protiv vlastite projekcije.

To je unutarnji rat bez stvarnog neprijatelja.

Alan Watts je govorio da život nije problem koji treba riješiti, nego iskustvo koje treba doživjeti.A mi ga stalno pokušavamo optimizirati, osigurati, učiniti sterilno sigurnim.

Ali život nije Excel tablica.

On je tok.

Kad stalno pokušavaš “popraviti” život, propuštaš ga živjeti.Kad stalno tražiš rješenje, pretpostavljaš da postoji problem.

A često ga nema.

Postoji samo trenutak. I naš otpor prema njemu.

Kad prestanemo izmišljati borbe,kad prestanemo mentalno igrati šah protiv budućnosti, ostaje tišina.

Ne praznina. Ne pasivnost. Nego tišina bez unutarnjeg konflikta.

I u toj tišini nema dokaza da će sve biti savršeno.Ali ima prostora da bude stvarno.

Mir ne dolazi kad riješiš sve. Dolazi kad shvatiš da većina toga nikada nije ni zahtijevala rješenje.

Možda je najveća zrelost upravo u tome:prepoznati razliku između stvarnog izazova i zamišljene prijetnje.

I pustiti ono drugo.

Jer kad makneš slojeve projekcija, strahova i kontrola,ostaje nešto jednostavno.

I. Disanje II. Trenutak III. Život

A to je dovoljno.